Tuesday 22 May 2007

Junaci Ulice grada Chicaga


Nema više livade

Iako se općenito smatra da se bogatstvo društva mjeri kupovnom moći, mnogi važni segmenti života ostaju neobuhvaćeni tim kriterijem. Kupovna moć određuje kakav automobil možemo sebi priuštiti, ali ne i kakvu vodu pijemo, kakav zrak dišemo, koliko strepimo za sebe i svoju djecu, ili kakve jabuke možemo kupiti u dućanu.

Jedna od kategorija koje bruto nacionalni dohodak ne opisuje je i kvaliteta stanovanja. Prostor je esencijalna potreba u urbanim sredinama, pogotovo ako ćemo vjerovati Ferencu Molnaru i njegovim junacima iz Pavlove ulice. Oni koji ga imaju, u njemu uživaju uglavnom nesvjesno i shvaćaju ga zdravo za gotovo. Oni koji ga nemaju, obično se moraju pomiriti sa sudbinom: prostor na tržištu postiže vrtoglave cijene, dostupne samo odabranima.

Ovo je priča o jednoj livadi u Ulici grada Chicaga, koja je godinama bila središte društvenog života stanara okolnih zgrada. Tijekom proljetnih ljetnih i jesenskih poslijepodneva, moglo se tamo nabrojiti na desetine djece, te njihovih roditelja koji su uživali u trenutcima opuštanja. Svi su poznavali sve, i djeca i odrasli. Rijetki dječji sukobi bili bi rješavani pod sigurnim vodstvom odraslih koji su imali priliku i savjetom i primjerom pokazati djeci kako se živi u zajednici.

Korisnici livade se nisu zamarali vlasničkom strukturom "svoje" nekretnine; "ključne" kvake civiliziranog života lako je zaboraviti. Suočenje sa stvarnošću došlo je nenadano. Livada je zapasana žicom, ispostavilo se da će se na njoj graditi zgrada koja će obuhvatiti najveći dio dotadašnjeg zajedničkog životnog prostora.


Reakcija stanara

Ekonomski, gradnja stambene zgrade je sasvim opravdana. Poznato je kolike cijene postižu stambeni prostori u našim gradovima, te kolike profite takve cijene osiguravaju. Zašto bi ljudi stanovali kao ljudi kad mogu stanovati kao stoka, pogotovo ako će pri tome netko masno zaraditi. I time poboljšati makroekonomske pokazatelje nacionalnog gospodarstva kojima se naše vlade toliko vole hvaliti.

Međutim, s ljudske strane, ogorčenje stanara sasvim je razumljivo. Stara kletva "dabogda imao pa nemao" u modernim vremenima pogađa nesmanjenom žestinom. Uspomena boljih dana još je svježa, i poruka kako ovakvo stanovanje nije dostojno čovjeka sasvim je jasna. Pitanje je samo želi li je itko čuti.

Stanari su se malo raspitali, i došli do zaključka da nova zgrada ne niče legalno. Koga interesira, može pogledati. Taj moment daje posebni legitimitet inicijativi da se projekt spriječi, ili da se barem javnost senzibilizira na efekte takve prakse u našem društvu.


Djetinjstvo na gradilištu

Da li zbog povoljnih podzemnih voda, ili povoljnih stambenih uvjeta, zgrade oko livade su prepune male djece. Odokativno, prosječan broj predškolske djece u useljenim stanovima je oko dvoje, s tim da ima dosta i peteročlanih obitelji.

Kako to izgleda kada se djeca igraju u prašini gradilišta, dok je livada koja je do jučer bila njihova ograđena žicom, tužno je za pričati. Zato ću samo prikazati nekoliko slika koje bi trebale prenijeti ideju bez suvišne patetike.


Kultura stanovanja u modernim urbanim sredinama

Većina korisnika bivše livade su znanstvenici. Da, to su oni koji u svojim rukama drže kompetitivnost budućih Hrvatskih stručnjaka na svjetskom tržištu. Pored toga, znanstvenici su odgovorni i za stručnost profesora u osnovnim i srednjim školama.

Nevezano uz to što pojedinac radi, osobno zadovoljstvo je neizostavan preduvjet njegovog kreativnog doprinosa društvu. To se posebno odnosi na domenu obiteljskog života koja obuhvaća razvoj novih naraštaja.

Danas je imati djecu vrlo zahtjevan projekt. Na poslu moramo biti fleksibilni, kompetitivni, mobilni, i uz sve to dovoljno prisebni da svojoj djeci na dostupan način pokažemo na koje je sve načine život lijep i vrijedan. Veliki je ulog u igri: dijete se u školi susreće sa sirenskim zovom subkulture vršnjaka (poput Odiseja!) koja u najboljem slučaju njeguje nezrelo ponašanje, a u najgorem slučaju vodi do bezidejnosti, kriminala i droge. Bilo kako bilo, mislim da ćemo se složiti da bi društvo trebalo više brinuti o okolišima u kojima rastu djeca.


Socijalna gradnja u Francuskoj

Kako ne bi sve završilo slijeganjem ramena, u stilu kako sve probleme ni pametniji od nas nisu riješili, navest ću jedan pozitivni primjer kojeg smo imali priliku iskusiti na svojoj koži. Tijekom jednogodišnjeg gastarbajtiranja u Francuskoj, stanovao sam u iznajmljenom stanu koji je bio savršen primjer kako se uz puno dobre volje i malo novaca ljudima mogu omogućiti izvanredni uvjeti stanovanja.

Naime, u toj čudnoj zemlji, "pravo na stanovanje" (droit au logement) se, kao elementarno ljudsko pravo, shvaća sasvim ozbiljno. Usput budi rečeno, to pravo se spominje i u deklaraciji UN-a o pravima čovjeka (članak 25). U Francuskoj postoji praksa da se oko 20% izgrađenih stanova gradi po socijalnim kriterijima koje određuje država. Kriteriji se odnose na cijenu i kvalitetu stambenog prostora i okoliša; više informacija može se dobiti na Internetu, na žalost samo na francuskom: logements sociaux.

Kao (konstruktivni) izazov političarima i arhitektima, prilažem slike "socijalne" zgrade u kojoj smo stanovali godinu dana (lijevo je pogled s balkona, desno je zgrada). Zgrada je od katedrale u Rennesu (370000 stanovnika) udaljena oko 3 km. Takvi (ili barem nekakvi) uvjeti za uređenje okoliša trebali bi biti propisani za sve novogradnje, kako privatnim poduzetnicima tako i poticanoj stanogradnji. Naprosto, trebalo bi biti zabranjeno graditi bez adekvatno uređenog okoliša, kao što je zabranjeno graditi kuće bez adekvatne kanalizacije. U suprotnom, postiže se kaos od kojega najviše koristi imaju oni s viškom nelegalno stečenog novca.