Tuesday 22 May 2007

Junaci Ulice grada Chicaga


Nema više livade

Iako se općenito smatra da se bogatstvo društva mjeri kupovnom moći, mnogi važni segmenti života ostaju neobuhvaćeni tim kriterijem. Kupovna moć određuje kakav automobil možemo sebi priuštiti, ali ne i kakvu vodu pijemo, kakav zrak dišemo, koliko strepimo za sebe i svoju djecu, ili kakve jabuke možemo kupiti u dućanu.

Jedna od kategorija koje bruto nacionalni dohodak ne opisuje je i kvaliteta stanovanja. Prostor je esencijalna potreba u urbanim sredinama, pogotovo ako ćemo vjerovati Ferencu Molnaru i njegovim junacima iz Pavlove ulice. Oni koji ga imaju, u njemu uživaju uglavnom nesvjesno i shvaćaju ga zdravo za gotovo. Oni koji ga nemaju, obično se moraju pomiriti sa sudbinom: prostor na tržištu postiže vrtoglave cijene, dostupne samo odabranima.

Ovo je priča o jednoj livadi u Ulici grada Chicaga, koja je godinama bila središte društvenog života stanara okolnih zgrada. Tijekom proljetnih ljetnih i jesenskih poslijepodneva, moglo se tamo nabrojiti na desetine djece, te njihovih roditelja koji su uživali u trenutcima opuštanja. Svi su poznavali sve, i djeca i odrasli. Rijetki dječji sukobi bili bi rješavani pod sigurnim vodstvom odraslih koji su imali priliku i savjetom i primjerom pokazati djeci kako se živi u zajednici.

Korisnici livade se nisu zamarali vlasničkom strukturom "svoje" nekretnine; "ključne" kvake civiliziranog života lako je zaboraviti. Suočenje sa stvarnošću došlo je nenadano. Livada je zapasana žicom, ispostavilo se da će se na njoj graditi zgrada koja će obuhvatiti najveći dio dotadašnjeg zajedničkog životnog prostora.


Reakcija stanara

Ekonomski, gradnja stambene zgrade je sasvim opravdana. Poznato je kolike cijene postižu stambeni prostori u našim gradovima, te kolike profite takve cijene osiguravaju. Zašto bi ljudi stanovali kao ljudi kad mogu stanovati kao stoka, pogotovo ako će pri tome netko masno zaraditi. I time poboljšati makroekonomske pokazatelje nacionalnog gospodarstva kojima se naše vlade toliko vole hvaliti.

Međutim, s ljudske strane, ogorčenje stanara sasvim je razumljivo. Stara kletva "dabogda imao pa nemao" u modernim vremenima pogađa nesmanjenom žestinom. Uspomena boljih dana još je svježa, i poruka kako ovakvo stanovanje nije dostojno čovjeka sasvim je jasna. Pitanje je samo želi li je itko čuti.

Stanari su se malo raspitali, i došli do zaključka da nova zgrada ne niče legalno. Koga interesira, može pogledati. Taj moment daje posebni legitimitet inicijativi da se projekt spriječi, ili da se barem javnost senzibilizira na efekte takve prakse u našem društvu.


Djetinjstvo na gradilištu

Da li zbog povoljnih podzemnih voda, ili povoljnih stambenih uvjeta, zgrade oko livade su prepune male djece. Odokativno, prosječan broj predškolske djece u useljenim stanovima je oko dvoje, s tim da ima dosta i peteročlanih obitelji.

Kako to izgleda kada se djeca igraju u prašini gradilišta, dok je livada koja je do jučer bila njihova ograđena žicom, tužno je za pričati. Zato ću samo prikazati nekoliko slika koje bi trebale prenijeti ideju bez suvišne patetike.


Kultura stanovanja u modernim urbanim sredinama

Većina korisnika bivše livade su znanstvenici. Da, to su oni koji u svojim rukama drže kompetitivnost budućih Hrvatskih stručnjaka na svjetskom tržištu. Pored toga, znanstvenici su odgovorni i za stručnost profesora u osnovnim i srednjim školama.

Nevezano uz to što pojedinac radi, osobno zadovoljstvo je neizostavan preduvjet njegovog kreativnog doprinosa društvu. To se posebno odnosi na domenu obiteljskog života koja obuhvaća razvoj novih naraštaja.

Danas je imati djecu vrlo zahtjevan projekt. Na poslu moramo biti fleksibilni, kompetitivni, mobilni, i uz sve to dovoljno prisebni da svojoj djeci na dostupan način pokažemo na koje je sve načine život lijep i vrijedan. Veliki je ulog u igri: dijete se u školi susreće sa sirenskim zovom subkulture vršnjaka (poput Odiseja!) koja u najboljem slučaju njeguje nezrelo ponašanje, a u najgorem slučaju vodi do bezidejnosti, kriminala i droge. Bilo kako bilo, mislim da ćemo se složiti da bi društvo trebalo više brinuti o okolišima u kojima rastu djeca.


Socijalna gradnja u Francuskoj

Kako ne bi sve završilo slijeganjem ramena, u stilu kako sve probleme ni pametniji od nas nisu riješili, navest ću jedan pozitivni primjer kojeg smo imali priliku iskusiti na svojoj koži. Tijekom jednogodišnjeg gastarbajtiranja u Francuskoj, stanovao sam u iznajmljenom stanu koji je bio savršen primjer kako se uz puno dobre volje i malo novaca ljudima mogu omogućiti izvanredni uvjeti stanovanja.

Naime, u toj čudnoj zemlji, "pravo na stanovanje" (droit au logement) se, kao elementarno ljudsko pravo, shvaća sasvim ozbiljno. Usput budi rečeno, to pravo se spominje i u deklaraciji UN-a o pravima čovjeka (članak 25). U Francuskoj postoji praksa da se oko 20% izgrađenih stanova gradi po socijalnim kriterijima koje određuje država. Kriteriji se odnose na cijenu i kvalitetu stambenog prostora i okoliša; više informacija može se dobiti na Internetu, na žalost samo na francuskom: logements sociaux.

Kao (konstruktivni) izazov političarima i arhitektima, prilažem slike "socijalne" zgrade u kojoj smo stanovali godinu dana (lijevo je pogled s balkona, desno je zgrada). Zgrada je od katedrale u Rennesu (370000 stanovnika) udaljena oko 3 km. Takvi (ili barem nekakvi) uvjeti za uređenje okoliša trebali bi biti propisani za sve novogradnje, kako privatnim poduzetnicima tako i poticanoj stanogradnji. Naprosto, trebalo bi biti zabranjeno graditi bez adekvatno uređenog okoliša, kao što je zabranjeno graditi kuće bez adekvatne kanalizacije. U suprotnom, postiže se kaos od kojega najviše koristi imaju oni s viškom nelegalno stečenog novca.

Wednesday 16 May 2007

How (not) to partition an external hdd on Linux

I've bought a chiliGREEN external HDD with USB 2.0 interface, and I would like to share some experiences with making it work on Linux (Ubuntu Edgy).

After connecting it to an USB 2.0 port, the disk was correctly recognized as /dev/sda, and a nautilus window opened showing the contents of the preformatted NTFS partition. It was all smooth and fine, but I wanted to do some serious stuff with that drive, eg. keeping backups with symbolic liks preserved, and felt as if NTFS is not exactly the right filesystem for me.

Thus I invoked fdisk to repartition the hard drive. I made one 80Gb Linux partition (/dev/sda1) for normal use and one 40Gb windows partition (/dev/sda2), just in case.

$ fdisk /dev/sda
  d,1
  n,p,1
  n,p,2
  t,1,83
  t,2,7
  p
  q

Then I tried to format /dev/sda1. However, I've made a mistake: I've invoked both mkfs.ext3 and fdisk without root permissions. I have started relying on sudo only recently (2 years, time flies when you've got little children), so I forgot both options, either to become a superuser or to simply say sudo in front of fdisk. I mean, I was formatting disks, one would thought that the computer would recognize a need for becoming root :-)

$ mkfs.ext3 /dev/sda1
It went fine in the beginning, but in the end I've received a most disturbing error message:
ext2fs_mkdir: Attempt to read block from filesystem resulted in short read while creating root dir
After that, the drive become invisible to the system:
$ fdisk /dev/sda
Unable to open /dev/sda

I've browsed the internet for the error, and found no clues for solving the problem (only open questions). I've re-attached the drive and tried with a different tool. I again forgot to become superuser :-), but parted warned me:

$ parted /dev/sda
WARNING: You are not superuser.  Watch out for permissions.
So I did the right thing:
$ sudo parted /dev/sda
Then I did simply:
(parted) mkfs 1 ext2                                                      
(parted) mkfs 2 fat32                                                     
And then everything started to function just fine.

The conclusion? Either fdisk or mkfs.ext3 messed up the because it was invoked without root privileges. This should be fixed in my opinion. I post this so that other people when encountering this same message might read about my experience and hopefully avoid a few hours of frustration.

Monday 19 March 2007

O razvoju obrazovanja u Hrvatskoj

U hrvatskoj javnosti stalno se naglašava potreba za povećanjem propusnosti srednjih škola i sveučilista, a sve to kako bi Hrvatska zauzela bolju startnu poziciju u društvu znanja koje navodno dolazi. Zapadni visokoškolski sustav se pri tome nekritički postavlja kao neprijeporan uzor razvoja, čarobna formula koja će nas odvesti u sretnu budućnost, naravno budemo li dovoljno srpljivi i marljivi. Dok mislim da mi imamo što naučiti od zapadnjaka (kao i u nešto manjoj mjeri i oni od nas), mene zabrinjavaju težnje da se političkim dekretom "poboljša" obrazovanje u Hrvatskoj. Tu mislim na Bolonjski proces, obaveznu srednju školu, neograničene upisne kvote na fakultetima, ali i na najnovije prijedloge da se broj studenata u sljedećem mandatu vlade ni više ni manje nego udvostruči.

Razlog tome je što političari naprosto o obrazovanju pojma nemaju. Ne mislim pri tome da (samo) nisu stručno kvalificirani, u smislu da ne znaju Maxwellove jednadžbe ili da ne znaju isprogramirati binarno pretraživanje. Obrazovanje je samo po sebi jako složeno, svaka obrazovna ustanova je jedan mali krhki mikro-ekosustav za sebe koji ako napreduje, napreduje polako, evolucijom, kroz godine sitnih preinaka. Dekreti, administrativne promjene ruše ravnotežu i kratkoročno i srednjoročno mogu donijeti samo pogoršanje.

Obrazovanje se temelji na slabo plaćenom radu učitelja i profesora. To se teško može promijeniti: kad bi se rad u obrazovanju adekvatno platio, svi bi htjeli obrazovati, a ponajviše oni koji bi hruha bez motike. Zato političari, ako žele dobro obrazovanju, moraju biti inventivni u iznalaženju načina da učiteljski odnosno profesorski poziv onima koje znanje i njegovo prenošenje toliko privlači ne bude potpuno neprihvatljiv.

Ono u što se političari svakako ne bi smjeli upuštati su (nagle) promjene obrazovnog sustava. Ako smo do prošle godine imali posla za 100 profesora, sljedeće godine ne možemo predvidjeti posao za 200 profesora jer tih dodatnih 100 profesora naprosto nema. Obje alternative su loše: i ako se preoptereti postojeći kadar i ako se pokuša dovesti previše novog kadra, kvaliteta nastave će pasti. Sve i ako se čarobnim štapićem riješi problem nastavničkog kadra, ostaje problem sirovine.

Iz nekog razloga u našem društvu ima ljudi koji ne završavaju srednju školu. Naši političari su naumili taj problem srezati na način da se srednja škola proglasi obaveznom. Ali nije to samo tako jednostavno. Ljudi koji ne završe srednju školu je obično ne završe jer to ne mogu, a ne zato što im tata kaže da je bolje da doma kopaju krumpire. Onih drugih ne biste vjerovali stvarno ima, ali onih prvih prema onom što sam ja vidio ima puno više. Zašto ima ljudi koji ne mogu završiti srednju školu, i jedino što eventualno nauče u srednjoj školi su zakoni kokošinjca, pušenje i psovanje, to je teško pitanje, ali čisto sumnjam da su nadležni napravili sociološku studiju koja bi to rasvijetlila. A što je s osnovnom školom? Tko u osnovnoj nije išao u razred sa jednim ili dva takozvana propaliteta čiji je vrhunac uspjeha bio da ne ometaju nastavu? Koliko čitam, ima mnogo i nepismenih ljudi. Hoćemo li i njih poslati u obaveznu srednju školu? Ili će možda problem nepismenosti nestati sam od sebe dok sabor ne ratificira novi zakon?

Tu treba biti hrabar pa se zapitati, zašto bi uopće bilo dobro da svi ljudi završe srednju školu? Reći ćete opća kultura, prilika da se druži sa obrazovanijim svijetom... To sve stoji, ali samo u slučaju da škola "radi" kako treba. Iz mog iskustva mogu reći da škola često radi kako ne treba, i da polaznicima prema znanju umjesto ljubavi usadi odbojnost. U srednjoj školi nisam pročitao niti 10% lektira: uvijek bi mi netko prepričao o čemu se radi pa bih nešto uspio smuljati i na kraju ne dobiti lošu ocjenu. Možda mi čitanje Desnice i Novaka nije bilo pravilno predstavljeno, možda mi nije bilo vrijeme za čitanje, tek, sada čitam puno puno više nego u srednjoj školi. Slično je i sa glazbenom umjetnošću: stvarno mi je bilo dosadno pamtiti tko je skladao koju iz niza skladbi koje su ostajale mrtvo slovo na papiru. Sada sviram skoro svaki dan, ne pretjerano dobro doduše, ali mene veseli. I naravno, žao mi je što nisam naučio više teorije onda kad sam za učenje imao više vremena.

Statistike koje pokazuju da su obrazovaniji građani u prosjeku više i bolje zaposleni, zapravo kazuju vrlo malo: trebalo bi usporediti status tih istih ljudi u paralelnom svemiru u kojem ti isti ljudi nisu išli u školu, a to je nemoguće. Osobno poznajem više ljudi koji su odustali od fakulteta jer im je bio predosadan a sada imaju sasvim sređenu profesionalnu karijeru i bez fakultetske diplome. Škola može napraviti kvalitetan proizvod sa motiviranom sirovinom: ostaje problem što napraviti sa onima koji su manje motivirani, pogotovo ako u predavaonici broj takvih naraste preko 50%.

Ključ motivacije polaznika škole je individualni rad. Ljudi su jedinstveni, svakog će zainteresirati drugi aspekt teme koja se obrađuje i svako ujednačavanje kreše mogućnosti da se polaznik navuče na temu i počne sam vući. Velika prilika srednje škole je da se u ekstrakurikularnim aktivnostima djeca upoznaju sa čudima svijeta i zadovoljstvu u njihovom objašnjavanju i primjenjivanju. Tu se moram malo ograditi, jer ono što ja znam je prvenstveno u domeni prirodnih i tehničkih znanosti, ali vjerujem da isti principi vrijede i na društvenom polju. Netko će se na latinski navući čitajući Virgilijevu Enejidu, netko drugi će se na trubu navući slušajući Louisa Armstronga.

Svi smo različiti a opet isti: nitko ne voli pamtiti bez motivacije, a pamtiti je u školi nužno. Odatle i animozitet prema "štreberima", jer se čini da se spuštaju nisko i slušaju poput ovaca. Jedini problem u tom razmišljanju je što "štreberi" obično jesu zainteresirani za to u čemu su u školi dobri, ali motivacija se u društvu srednjoškolaca ismijava. Tu dolazimo do problema masovne srednje škole: nemotivirani polaznici ne mogu shvatiti da je motivacija moguća i izlaz iz dosade nalaze u paralelnom društvenom uređenju gdje je obično najvažniji onaj koji se sustavu najsrčanije suprotstavlja. Motivirani polaznici tako budu društveno izopćeni pa je i maleni potres dovoljan da se presele u drugu grupu.

Slično je i na fakultetima. Činjenica je da sve veći i veći broj studenata nije dovoljno motiviran za savladavanje studija. Takvi studenti ispitima pristupaju metodom minimalnog angažmana, tj. predavajući tuđe vježbe, korištenjem nedozvoljenih pomagala, otkrivanjem minimalnog podskupa gradiva potrebnog za dvicu itd. Fakultet zato djeluje u smislu da minimalni angažman bude dovoljno visok da nemotivirani ljudi naprosto prisilno budu izloženi vježbi koju moraju odraditi.

Tijekom obavezne vježbe, studenti počnu čitati uputstva, ali u jednom trenutku dolaze do problema: nešto se ne ponaša kako bi trebalo i oni su u čudu. Ako su grupe velike i asistent nema vremena da pogurne malo, čuđenje prelazi u frustraciju, vrlo brzo nakon toga u brbljanje, čitanje novina, igranje karata, i nepovratno propada prilika da se studenti zakače.

Vjerojatnost da se nemotivirani student "konvertira" na predavanju je po meni puno manja, jer su predavači preopterećeni i ne mogu dovoljno pažnje posvetiti vježbanju scenskog nastupa. Na obaveznim predavanjima nemotivirani studenti toliko bruje da nitko ne čuje ništa, dok se na neobaveznim predavanjima nema koga konvertirati. Za napredak kvalitete naobrazbe je zato ključno (i) da su grupe malene, (ii) da kurikulum predviđa praktičan rad, (iii) da ima vremena za ekstrakurikularne aktivnosti, i (iv), da nema previše nemotiviranih polaznika. Trenutni trendovi su koncentrirani na kvantitet i zasigurno će loše utjecati na svaki od navedena tri faktora.

Neposredni povod za ovo grintanje je jedna tužbalica iz Engleske [1] (hvala Borise!), koja pokazuje da ovi problemu nisu isključivo posljedica nedavnog nikad proglašenog rata i socijalističkog nasljeđa. Zapadno društvo ima nešto dužu neprekinutu tradiciju visokoškolskog obrazovanja, pa je i njihov znanstveni rad bolji. Malo im pomaže i to što imaju više novaca. Ali dekretsko upravljanje obrazovanjem rezultira jednakim problemima kao i ovdje.

[1] Why I am Not a Professor OR The Decline and Fall of the British University